U tmini noci cula se vriska. Soba se stvorila u praznini. Jecaji su grebali staklo odskrinutog prozora. Crnina se slijevala sa stropa. Kapljice katrana udarale su od pod. Krevet je bio krvav. Tih, zenski, glas se zacuo.
"Ne kroci, ne gledaj"
Zid po zid nestajao je.
"Ne kroci, ne slusaj"
Staklo se lomilo.
"Ne kroci, ne pricaj"
Soba je nestala, mrak se sirio, samo miris je ostao.
U pozadini sat, velik kao kula, protkan od damasta, je zazvonio, a ja sam krenuo prema vratima od kazaljki.
"Ne kroci, rekoh!"
Duga kosa oko vrata me saple, i poce da me gusi.
Koracao sam.
Kosa je stezala vrat.
"Rekoh, NE KROCI!"
Pao sam na koljena.
"Nikad ne slusas. Poslusaj glas koji te upozorava" - Stvorio se Covjek u Bijelom sa lulom u ruci.
"Opet si tu" - Vratne tetive pocele su da mi krckaju.
"Uvjek sam ja tu. Cekam tvoju gresku" - Lula se pretvori u Mac, bistar kao voda, sjajan kao sunce. Zamahnu i dovrsi posao. Glava se odvojila od tijela.
Dok su mi se oci sklapale, odlazio je od mene sa smijeskom i recenicom "Opet si u vremenu kojem ne pripadas. Znas da uvijek tu umires, tvrdoglavi stvore."